Odluka da se započne IVF tretman sa doniranim jajnim ćelijama često nije samo medicinska odluka. Za mnoge žene i parove ona dolazi nakon godina pokušavanja, ponovljenih razočaranja, tretmana koji nisu dali željeni rezultat i postepenog suočavanja sa činjenicom da put ka roditeljstvu može izgledati drugačije nego što je prvobitno zamišljeno.
Ovo je bila i jedna od glavnih tema našeg vebinara sa Adrienn Schneider, M.Sc., psihološkinjom i sertifikovanom savetnicom za fertilitet, koja podržava žene, muškarce i parove koji se suočavaju sa neplodnošću. U svom radu fokusira se na donošenje odluka, ambivalenciju, tugu, osećaj krivice i emocionalnu složenost puta ka roditeljstvu.
Kada nada i tuga postoje istovremeno
Za mnoge pacijentkinje, donacija jajnih ćelija otvara novu mogućnost – realnu šansu da postanu roditelji. Istovremeno, to može zahtevati i suočavanje sa drugačijom slikom roditeljstva od one koja je prvobitno zamišljena.
Ove dve emocije mogu postojati istovremeno.
Kako objašnjava Adrienn Schneider, često je prisutno da pacijentkinje istovremeno osećaju i tugu i nadu. Tuga ne znači da osoba nije zahvalna na mogućnosti. A nada ne znači da gubitak nije stvaran.
Ova ambivalencija može biti zbunjujuća. Mnoge pacijentkinje se pitaju:
„Da li mogu biti spremna za donaciju jajnih ćelija ako još uvek tugujem?“
Odgovor je često: da. Prihvatanje nije jedan trenutak, već proces.
Šta zapravo žalimo?
Tuga u kontekstu donacije jajnih ćelija je često složena. Može uključivati gubitak genetske veze, ali i gubitak zamišljene budućnosti, osećaj da je plodnost trebalo da bude prirodna, ili osećaj kontrole nad sopstvenim telom.
Neke žene takođe imaju pitanja kao što su:
- „Da li ću se osećati kao prava majka?“
- „Da li će se moje dete emotivno povezati sa mnom?“
- „Šta znači porodica kada genetika nije ista?“
Ova pitanja su duboko ljudska. Ona ne znače odbacivanje tretmana ili budućeg deteta, već pokazuju da ova odluka dotiče mnoge slojeve identiteta, očekivanja i lične istorije.
Adrienn naglašava da je svaka priča o neplodnosti jedinstvena i da ne postoji jedan „ispravan“ način da se ovo iskustvo proživi ili obradi. Neke osobe osećaju olakšanje uz donaciju jajnih ćelija, dok drugima treba više vremena. Obe reakcije su u redu.
Prihvatanje ne znači zaboravljanje gubitka
Važna poruka vebinara bila je da tuga nije prepreka za tretman. Ona može biti deo emocionalne pripreme.
Prihvatanje ne znači da sve odjednom postaje lako. Ne znači brisanje tuge ili poricanje prvobitne želje. To znači postepeno integrisanje tog iskustva u sopstvenu životnu priču, kako bi sledeći korak bio emocionalno moguć i unutrašnje siguran.
Kako objašnjava Adrienn, psihološka podrška nije tu da „ukloni“ tugu, već da joj da prostor, da je razumemo i naučimo kako da je nosimo na zdraviji način.
Parovi često različito prolaze kroz ovu odluku
Još jedna važna tema je dinamika u vezi. Često se dešava da je jedan partner spremniji da ide dalje, dok drugom treba više vremena da obradi gubitak ili neizvesnost.
Ova razlika može izazvati napetost, ali ne znači da nešto nije u redu. Ona samo pokazuje da svako procesira situaciju svojim tempom.
Otvorena komunikacija može pomoći. Umesto ubeđivanja, korisno je govoriti iz sopstvene perspektive. Cilj nije da oba partnera osećaju isto, već da zajedno pronađu put koji je bezbedan i prihvatljiv za oboje.
Da li ću osećati da je moje dete zaista moje?
Jedan od najčešćih strahova u vezi sa donacijom jajnih ćelija je pitanje povezanosti sa detetom.
Mnoge žene brinu da će nedostatak genetske veze uticati na njihov osećaj majčinstva. Ove brige su potpuno razumljive i validne. Istovremeno, roditeljstvo ne zavisi isključivo od genetike.
Trudnoća, porođaj, rana povezanost, svakodnevna briga, emocionalna prisutnost, dodir, glas, rutine, umirivanje i ljubav igraju ključnu ulogu u izgradnji odnosa roditelj–dete. Dete se razvija u telu majke i postaje deo porodice kroz odnos, brigu i svakodnevni život.
Kako je Adrienn istakla, genetika je samo jedan deo razvoja deteta. Privezanost, okruženje, vaspitanje i emocionalni odnos u porodici su podjednako važni.
Ne morate biti potpuno spremni od početka
Mnoge pacijentkinje čekaju trenutak potpune sigurnosti. Međutim, taj trenutak često ne dolazi.
Odluka o donaciji jajnih ćelija može istovremeno uključivati neizvesnost, razmišljanje, tugu, hrabrost i nadu. To što niste potpuno spremni ne znači da donosite pogrešnu odluku – već da je odluka za vas zaista važna.
Psihološka podrška može pomoći da se ove emocije istraže bez pritiska. Ona pruža siguran prostor da se strahovi izgovore, pitanja postave i da se dođe do stabilnije i unutrašnje usklađene odluke.
Holistički pristup lečenju neplodnosti
U Unica Clinic ne fokusiramo se samo na medicinski aspekt, već i na emocionalno blagostanje naših pacijenata. IVF sa doniranim jajnim ćelijama je medicinski postupak, ali i duboko emocionalno životno putovanje.
Zato primenjujemo holistički pristup. Pored savremene reproduktivne medicine, nudimo psihološku podršku, savetovanje i tim koji razume osetljivost ove odluke.
Ako razmatrate IVF sa doniranim jajnim ćelijama ili ste već na ovom putu i osećate neizvesnost, tu smo da vas podržimo uz medicinsku stručnost, empatiju i psihološku podršku.
Zakažite konsultaciju sa našim timom i saznajte više o opcijama lečenja u Unica Clinic.